Krajem proljeća i početkom ljeta u mom rasporedu nastane gužva, koje se izgleda još nisam uspjela riješiti. Napokon sam uhvatila vremena da nastavim svoju “Tursku priču”. Već sam pisala o putovanju u Istanbul, ali do danas nisam stavila točku na kraju te priče. Zapravo točku na kraju  “Turske priče” neću staviti još dugo, jer kao što sam već pisala, Istanbul me ponovno čeka. Do sada ste mogli pročitati tri posta na ovu temu. U prvom sam pisala o samoj ideji putovanja u Istanbul, a u ostala dva sam opisala prva tri dana u Istanbulu gdje sam boravila pet dana. A današnja tema su Prinčevski otoci.  Za one koji nisu čitali, prethodne priče se nalaze na sljedećim linkovima:

Kada te turska sapunica povede u Istanbul

Istanbul – Prva dva dana, grad nas je već osvojio

Istanbul – Naš treći dan, ni kiša nas ne može omesti

Dvadesetak kilometara od Istanbula se nalazi arhipelag kojeg čine devet otoka zajedničkog naziva Prinčevski otoci ili Kizil Adalar (Crveni otoci).  U srednjem vijeku su na ove otoke u progonstvo slani članovi carske obitelji od kuda dolazi naziv Prinčevski otoci. Od devet otoka, četiri je moguće posjetiti. Ostalih pet je ili u privatnom vlasništvu ili nedovoljno veliki. Automobili osim nužnih kao što su npr. hitna pomoć, vatrogasci i policija su zabranjeni na svim otocima. Za prijevozna sredstva se koriste kočije ili bicikli.

Putovanje do Prinčevskih otoka

Preko agencije smo kupile jedan od ponuđenih izleta na Prinčevske otoke. Ovisno o broju prijavljenih na izlet se ide u manjoj grupici turista s vodičem. Imamo sreće, jedine smo prijavljene u toj grupi (vjerojatno zbog loše vremenske prognoze), te smo imale vodičku samo za sebe.  Simpatična vodička, ali pomalo nespremna. Imala sam dojam da je navikla na turiste koji s putovanja odlaze s hrpom selfija. Osim selfija, nas je zanimala i priča. S obzirom na to da je vodička samo naša, Seđa je kroz pitanja kojima se nije nadzirao kraj ipak dobila neke odgovore. Mislim da je Seđa više ispričala vodički, nego vodička nama. Na kraju svega vodička nije mogla vjerovati koliko smo Istanbula istražile u prva tri dana. Detalje koliko nas bole noge, u koliko sati krećemo na spavanje nismo ispričale, možda bi joj tada bilo sve jasnije.

Od Istanbula prema Prinčevskim otocima nas je pratila kiša, ali kako smo se približavali cilju, nebo je postajalo vedrije. Vožnja traje oko 90 minuta i nije nam bila dosadna. Gledajući kroz prozor cijelo vrijeme možeš promatrati vizure Istanbula. Jedan od zanimljivih trenutaka je bio neočekivani “Live show – Top Shop”. Pretpostavljam da su vam dobro poznate Top Shop reklame koje se vrte na TV-u za vrijeme ručka. E sada zamislite tu reklamu uživo, ali u izvedbi turskih trgovaca koji su ti zaista u stanju svašta prodati.

U sljedećoj galeriji možete pogledati kadrove nastale na putovanju od Istanbula do Prinčevskih otoka:

Heybeliada

Prvo pristajanje je otok Heybeliada. Krenule  smo nespremne u obilazak otoka kočijom (uključen u paket). Da sam prije znala kako to sve izgleda, ne bih pristala na kočije. Prvi put se vozim s kočijama što mi je na jedan način zanimljivo. Zvukovi kopita konja koje čujem sa svih strana umjesto buke auta su mi nešto sasvim novo. S druge strane kada sam shvatila koliko su konji iscrpljeni, previše mi ih je žao da bih uživala u vožnji. Kočijaš nije pričao engleski, stoga od njega ništa posebno nismo saznale. Otokom se intenzivno osjeća miris izmeta konja na kojeg se s vremenom navikneš (bar ja jesam). Vozile smo se kroz krajolik i prirodu otoka koja je lijepa, ali nije me previše impresionirala. Vožnja je trajala 10-15 minuta.

Dok smo čekale brod gledala sam prema Istanbulu. Grad je toliko velik da ne možeš naslutiti ni gdje je početak, ni gdje je kraj. Pričekale smo brod i krećemo na sljedeće odredište, otok Buyukada.

Galerija sa Heybeliade:

Dolazak na Buyukadu

Buyukada (Veliki otok) je najveći otok u arhipelagu Prinčevskih otoka. Za razliku od Heybeliada, ovaj otok mi je djelovao puniji života. Sa svih strana se nalaze restorani, kafići, suvenirnice, štandovi, a bicikle možete iznajmiti na svakom kutu. Na otoku nema prevelike gužve, jer ljetna sezona još nije krenula. Teško mogu dočarati tu otočnu atmosferu. Iako i sama dolazim s otoka, Korčulu ne mogu uspoređivati s Buyukadom. Buyukada je otok pun života i ljudi, a u isto vrijeme osjećaš mir i tišinu. Takvoj atmosferi zasigurno pridonosi činjenica da je na otoku kao i na svim Prinčevskim otocima zabranjen promet autima.Dok šetate ulicama, trebate biti pažljivi, jer kočije i konji mogu biti opasniji od auta.

Mislim da je pun pogodak što otok nisam posjetila u sred turističke sezone, ne znam dali bih ga u ljetnoj gužvi doživjela na ovakav način. Na otoku se nalaze zanimljive plaže što preko ljeta privlači mnogobrojne turiste. Plaže nisam potražila, vrijeme nije za kupanje i pored plaža na Jadranskom moru, teško me mogu očarati ove na Mramornom. Razgledavanje plaža bi bilo zanimljivo da sam tu duže vremena. Sada želim istražiti uličice i arhitekturu na otoku.

Lutanje ulicama Buyukade

Preporučuje se iznajmiti bicikl za istraživanje otoka. Ja i Seđa smo ipak odlučile pješke lutati otokom s mapom u rukama. Kad u jednoj ruci držiš mapu, u drugoj fotoaparat, oko vrata kameru, na svakom kutu želiš kupiti neki suvenir, paziš na novčanik u džepovima, bicikl je suvišan. Rado bi ga iskoristila da sam ostala bar dva dana na otoku.

Vile i kuće svjedoče o bogatoj povijesti otoka što me zapravo najviše privlači na Buyukadi. Šetajući ulicama uživala sam u zanimljivoj i raznolikoj arhitekturi. Kuće i vile su većinom drvene, od starih urušenih, preko nekih srednjeg sloja do bogatih vila. Buyukada ima bogatu povijest imigracija, te je oduvijek bio otok gdje su dominirali pripadnici drugih naroda. Posjetile smo rimsko-katoličku crkvu sv. Pacifika izgrađenu 1885. godine. U crkvi se često organziraju i bogati kulturno-umjetnički programi. Interijer crkve nije dopušteno fotografirati, ali ne razlikuje se od crkava u Hrvatskoj. Osjećam da je ovaj otok raj za mačke. Svaka kuća ima svoju mačku ili nekoliko mačaka. Uživaju u suncu i svježem zraku ispred kuća. Ne rade nered i nemaju potrebu za kopanjem po kontejnerima. Na mačkama se vidi da su ovdje zaista pažene i mažene.

Na Prinčevskim otocima uvijek biraj riblji meni

U sklopu ovog paketa smo dobile i ručak u restoranu na Buyukadi. Mogle smo birati između ribljeg i mesnog menija. Na preporuku vodičke izabrale smo riblji meni koji je popularniji i ukusniji na otoku. Zaboravila sam na detalj zbog kojeg izbjegavam jesti ribu u restoranima. Sada bih trebala biti fina i jesti ribu s priborom za jelo. To je za mene grijeh, ribu jedem s prstima. Onda pojedem i glavu, a višak kostiju samo izbacim iz usta. Sve ostalo nije uživanje u hrani, tj. ribi. Bila sam fina i nekako se izborila s ribom na svom tanjuru, ali nije to – to. Barem sam uživala u pogledu iz restorana koji se nalazi uz samu obalu. Ispred mene su se igrali galebovi i pružao se prekrasan pogled na Istanbul.

Ako se jednom nađete u Istanbulu, preporučujem vam da posjetite Buyukadu, jer na otoku se zaista može dosta toga pogledati. Mislim da bi dva noćenja na otoku bila sasvim dovoljna da ga upoznate “u dušu”. Ako ipak želite otok ili otoke posjetiti kao mi dvije samo na par sati. Preporučujem vam da jednostavno kupite kartu za brod i idete na Prinčevske otoke bez agencije. Karte za brod su jako jeftine, bez brige na otocima se možete snaći i sami. Tamo uvijek ima ljudi koje možete pitati za savjet. Domaćini su jako ljubazni i pristupačni. Mi smo Buyukadu istražile većinom bez vodičke.

Kroz ovaj post sam željela dočarati atmosferu kako sam ja doživjela otok kroz par sati. Na kraju mi je ipak ostao nedorečen. Ovo je zamka, dovedu te na par sati kako bi se poželio vratiti na par dana.

Galerija s Buyukade:

Povratak u Istanbul uz pratnju galebova

Krenule smo natrag za Istanbul. Vožnju smo uglavnom provele na svježem zraku, uživajući u jatu galebova koji su nas pratili cijelim putem. Turisti često hrane te galebove, a prizori su zanimljivi. Nekoliko puta sam imala osjećaj da će mi galeb sletjeti na glavu. Napravila sam bezbroj fotografija, kao da galebe u životu nisam nikada gledala. Zanimljivo je kako me često fanciniraju gdje god idem, bez obzira što ih svakog dana mogu gledati pred svojom zgradom.

Djevojačka kula

Na povratku u Istanbul sam iz broda fotografirala Djevojačku kulu (Kizkulesi). Ovo je jedan od najpoznatijih simbola Istanbula. Svjetionik se nalazi na stijeni na južnom ulazu u Bospor, u blizini Azijske obale. Predstavlja jedno od najromantičnijih mjesta Istanbula. Godine 1110. car Alexus Comnenus je podigao drveni toranj zaštićen kamenim zidom. Od ove kule, pa sve do kule izgrađene na europskoj strani Istanbula je razvučen željezni lanac. Otočić je bio povezan s Azijskom stranom preko zida čiji su ostaci i danas vidljivi pod morem. Godine 1509. je uništena u potresu, a 1721. je spaljena. Okolni zidovi kule su se popravljali 1731. i 1734. godine dok je kula korištena kao svjetionik. Godine 1761. je ponovno zazidana kamenom. U razdoblju 1829. godine se koristila kao karantena, a sultan Mahmut II je obnavlja 1832. godine.

Danas se ovdje nalazi popularni restoran i kafić. Zadnja obnova je izvršena 1998. godine kako bi kulu dodatno zaštitili od potresa. Unatoč brojnim uništavanjima i obnavljanjima kule, zadržala je svoj orignalan izgled fasade. Do kule se može doći privatnim čamcima koji plove više puta dnevno.

Postoje zanimljive legende vezane za ovu kulu što je na jedan način čini zanimljivijom i tajanstvenijom. Jedna od najpopularnijih legendi je da je caru prorečeno da će njegova kćer umrijeti za 18.rođendan od ugriza zmije. Sagradio je kulu na sred Bospora kako bi svoju kćer držao dalje od otrovnih zmija. Ipak smrt svoje kćeri nije spriječio. Zmija se skrila u košaru punu egzotičnim voćem koju je car donio svojoj kćeri na 18.rođendan. Kćer mu je umrla u naručju.

 

Galerija s povratka u Istanbul s Prinčevskih otoka:

Ovo nije kraj

S današnjim postom sam namjeravala završiti priču s putovanja u Istanbul, ali izgleda da ću vas još malo gnjaviti s Istanbulom. Previše toga imam za ispričati, a ne želim pisati predugačke postove jer ni sama ih ne volim čitati. Dok sam boravila u Istanbulu pretraživala sam ostale blogere (iako sam sebi obećala da ću to napraviti prije putovanja, ali bolje ikada, nego nikada). Nedostajalo mi je sadržaja i savjeta, zato sada želim u detalje prenijeti svoje iskustvo jer znam da će nekome biti korisno. Sada se malo odmorite od moje priče, sutra slijedi nastavak.